Koncesije i JPP

1. Prije podnošenja samoinicijativne ponude u mnogo slučajeva budući (potencionalni) koncesionar se obraća službenicima u jedinicama lokalne samouprave i Općinskom vijeću tražeći prethodnu saglasnost za tu neku buduću koncesiju. Kako se odnositi prema ovom pitanju, jer se otvaraju mnoge nejasnoće?

Tačna je činjenica da „U slučajevima kada Vlada Federacije odlučuje o dodjeli koncesije za određeno dobro na osnovu člana 6. Zakona o koncesijama (Službene novine Federacije BiH“, broj: 40/02 i 61/06) , a kada se to dobro nalazi u cijelosti ili pretežno na području jedne općine, odnosno kada se posljedice dodjele koncesije odnose pretežno na tu općinu, odluku iz stava 1. ovog člana donosi Vlada Federacije na prijedlog resornog ministra i uz prethodnu suglasnost općinskog vijeća lokalne zajednice na čijem području se dodjeljuje koncesija“.

Međutim, postavljeno pitanje se rješava na način da se budući koncesionari, investitor treba obratiti prvo nadležnom resornom ministarstvu. Ovo ministarstvo će, prije podnošenja prijedloga nadležnoj vladi (Federalnoj ili kantonalnoj) o procesu pristupanja dodjele koncesije za određeno dobro, zatražiti PRETHODNU SAGLASNOST OPĆINSKOG VIJEĆA lokalne zajednice na čijem području se dodjeljuje konkretna koncesija. Prema tome, ako nadležnom ministarstvu Općinsko vijeće ne bude dalo prethodnu saglasnost, proces dodjele koncesije se neće ni pokretati.

2. Koja je suštinska razlika između tendera i samoinicijativne ponude?

Zakon o koncesijama definiše dva postupka dodjele koncesija i to:

a) Tenderski postupak
b) Samoinicijativna ponuda

a) U slučaju tenderskog postupka:

1. Koncesor izrađuje studiju ekonomske opravdanosti za svaki projekat koji je predviđen za davanje na koncesiju prije javnog pozivanja potencijalnih ponuđača. Studija ekonomske opravdanosti dostavlja se Komisiji na razmatranje i odobravanje.

2. Komisija u roku od mjesec dana od dana prijema studije obavještava nadležni organ o tome da li je projekt odobren.

3. Prilikom donošenja odluke Komisija uzima u obzir sljedeće:

- uticaj projekta na davanje usluga korisnicima;
- uticaj projekta na naknadu koja se naplaćuje korisnicima;
- da li se projekat uklapa u ciljeve utvrđene u Dokumentu o politici;
- da li projekat donosi čistu dobit Federaciji

4. Ukoliko se ne odobri projekat, Komisija može dati prijedlog ili preporuku koji bi projekat učinili prihvatljivim.

5. Nakon odobravanja projekta, koncesor raspisuje tender i poziva lica koja su prethodno ispunila potrebne uvjete. Pozivi na tender šalju se na što veći broj adresa, a ako to Komisija zatraži, poslat će se i međunarodni javni poziv.

6. Uz saglasnost Komisije zahtjev za ispunjenje uvjeta može izdati koncesor prije pozivanja na tender. Zahtjev za ispunjavanje uvjeta objavljuje se i dostavlja licima priznatim zbog stručnosti, poslovnog ugleda i finansijskog stanja. Zahtjev za ispunjavanje uvjeta sadrži i kriterije koje treba primijeniti u postupku izbora.

Koncesor podnosi Komisiji poziv na tender i prateću dokumentaciju na razmatranje i odobravanje.
U roku od 21 dana od dana prijema poziva na tender, Komisija obavještava koncesora o tome da li je poziv odobren.

Prilikom razmatranja poziva na tender Komisija vodi računa o svim bitnim elementima uključujući i:

- da li se kriteriji za ocjenjivanje, postupak i izbor najuspješnije ponude na zadovoljavajući način zasnivaju na jasnim i transparentnim principima nediskriminacije;

- da li poziv na tender u suštinskon smislu odstupa od studije o ekonomskoj opravdanosti koju je odobrila Komisija.

Komisija može dati preporuke u vezi sa svakim podnesenim pozivom koje su obavezujuće.

Vlada, na prijedlog Komisije, dodjeljuje koncesiju najpovoljnijem ponuđaču koji je ispunio i zadovoljio sve kriterije utvrđene u tenderu i visokoga je ranga u odnosu na ostale ponuđače.

O dodjeli koncesije najpovoljnijem ponuđaču u što kraćem roku obavještava se Komisija.

Komisiji se dostavljaju kopije ugovora o koncesiji i sva projektna dokumentacija u izvršnom obliku.

b) U slučaju da ponuđač ministarstvu podnese prijedlog za koncesiju za koju nije raspisan javni tender, ministarstvo procjenjuje da li postoji javni interes za tu koncesiju.

Ako postoji javni interes onda ministarstvo podnosi zahtjev Komisiji za koncesije za dobivanje ovlaštenja za pregovora sa ponuđačem. U ovom slučaju nadležno ministarstvo ne može zaključiti Ugovor o koncesiji ukoliko ne dobije ovlašćenje od Komisije za koncesije.

3. Koja je razlika između koncesija i javno - privatnog partnerstva (JPP)?

Razlika proizilazi iz samih definicija, koncesije i JPP. Naime, po sadašnjem Zakonu o koncesijama, vrijedi definicija koja glasi da je to pravo obavljanja privrednih djelatnosti korištenjem prirodnih bogatstava, dobara u općoj upotrebi i obavljanja djelatnosti od općeg interesa određenih zakonom.

Javno privatno partnerstvo je ugovorni aranžman između javnog sektora i strane iz privatnog sektora za privatno pružanje javnih s infrastrukturnih usluga ili drugih osnovnih usluga. JPP je složena struktura, koja uključuje različite strane, duge i zahtjevne pregovore i relativno visoke troškove transakcije.

JPP je nabavni instrument gdje je fokus plaćanje za pružanje izvršenih usluga (rezultat – ishod).

Rizici vezani za projekt (tj. tehnički, u vezi s učinkom, tržišni i financijski rizik se prenosi (u velikoj mjeri) na privatni subjekat. Politički, regulatorni i valutni rizik bi se trebao dodijeliti strani koja je u najpovoljnijem položaju da se nosi s njima (vlada, međunarodna financijska institucija, privatni osiguravatelji).

Isplate po ugovoru su obično tako strukturirane da javni organ i/ili korisnici plaćaju samo za zadovoljavajuće pružene usluge a ne za sredstava koja su inputi za pružanje usluga. Prihodi se ostvaruju putem: (i) korisničkih naknada, (ii) plaćanja od strane vlade (subvencija) , i (iii) multilateralnog/donatorskog financiranja i/ili (iv) kombinacije gore navedenog.

U koncesionom projektu sve rizike tokom trajanja koncesije preuzima samo jedna ugovorna strana, to jest koncesionar. U JPP rizici između dva partnera, dva potpisnika ugovora (privatnog i javnog ) se dijele, a srazmjera tih rizika se definiše u Ugovoru o JPP. Isto tako i dobit se može dijeliti između dva partnera što se takođe definiše Ugovorom o JPP.

4. Dodjela koncesije na privatnim parcelama?

Koncesija je dozvola javne vlasti određenoj, u pravilu, pravnoj osobi kojom ona povlašteno na određeno vrijeme stječe, uz naplatu na temelju koncesijskog ugovora, pravo privrednog korištenja prirodnog bogatstva te drugih dobara za koje je zakonon određeno da su od interesa za državu ili pravo obavljanja djelatnosti od interesa za državu ili pravo izgradnje i korištenja objekata i postrojenja potrebnih za obavljanje tih djelatnosti. Prema zakonskoj definiciji iz člana 4. Zakona o koncesijama („Službene novine Federacije BiH“, br. 40/02. 61/06), koncesija se definira kao pravo obavljanja privrednih djelatnosti korištenjem prirodnih bogatstava, dobara u općoj upotrebi i obavljanja djelatnosti od općeg interesa koje su utvrđene kao predmet koncesije. Prirodna bogatszva, dobra u općoj upotrebi su nakon stupanja na snagu i početka primjene Zakona o stvarnim pravima definirana kao opća i javna dobra koja ne mogu biti predmet prava vlasništva i drugih stvarnih prava osim kada se zahvate ili odvoje od svog ležišta ili staništa na osnovu dozvole ili koncesije nadležnog tijela te u tom slučaju, a za vrijeme dok koncesija traje, građevine ili naprave koje su izgrađene na općem ili javnom dobru ili ispod njih temeljem koncesije su vlasništvo nosica koncesije dok ona traje (tzv. stvarnopravni učinak koncesije na opća i javna dobra za vrijeme njenog trajanja).

Stoga koncesija prema svojoj suštini i postupak dodjele koncesije se vrši samo u odnosu na opća i javna dobra (ne privatne parcele) za zahvate i djelatnosti koncesionara koji su određeni zakonom kao predmet koncesije. Ukoliko privredni subjekt ima interes da vrši neku aktivnost koja je definirana kao predmet koncesije na zemljištu u privatnom vlasništvu (npr. istraživanje mineralnih sirovina) u tom slučaju nema intervencije javne vlasti u vidu vođenja postupka dodjele koncesija, već je to stvar sporazuma između vlasnika tog zemljišta i privrednogh društva. Sa druge strane ukoliko bi javna vlast željela da vrši istraživanje rudnog i drugog blaga, vađenje gline, šljunka i sl. na nekretnini u vlasništvu fizičkih ili pravnih lica to bi bilo moguće kroz postupak eksproprijacije (u slučaju da javna vlast/tijelo kao korisnik eksprijacije ne može postići sporazumnu saglasnost o tome sa vlasikom nektretnine). Navedeno se najčešće vrši kroz postupak nepotpun eksproprijacije (zakup na zemljištu). Međutim, na ovom mjestu treba napomenuti da se postupak eksproprijacije provodi samo za potrebe Federacie, kantona, grada ili općine, javnih preduzeća, njihovih zavisnih društava u njihovom 100% vlasništvu i javnih ustanova koji imaju status korisika eksproprijacije temeljem člana 6. Zakona o eskproprijaciji („Službene novine FBiH“, broj 70/07, 36/10, 25/12, 8/15), a ne i u korist privatnih osoba (fizičkih ili pravnih lica koje vrše određenu privrednu djelatnost).

5. Razlika koncesija/javnoprivatno partnerstvo (JPP)

JPP- dugotrajni ugovor između javnog tijela/partnera i privatnog partnera za razvoj i/ili upravljanje javnom imovinom ili uslugama, pri čemu privatni partner snosi značajan dio rizika, odgovornosti, upravljanja, finansiranja za vrijeme trajanja ugovora pri čemu je prihod značajno povezan sa izvršenjem i/ili potražnjom ili korištenjem imovine ili usluga, ali tako da su zadovoljeni interesi obje strane. Kod JPP partneri sarađuju, aktivnija je uloga javnog partnera, te se često udružuju resursi obje strane (prva razlika), javni partner „ustupa”/”prenosi” dio svojih javnih ovlaštenja za zadovoljenje potreba građana u različitim oblastima (insfratruktura, zdravstvo, školstvo...).

Dakle, prenos ovlaštenja ima širi spektar u odnosu na koncesije (druga razlika). Privatni partner može dobiti mogućnost da kasnije prihoduje: (1) naplaćivanjem od krajnjih korisnika (user pay model) ili kasnijom isplatom uloženog od strane javnog tijela (government pay model). Navedeno predstavlja treću razliku. Izbor javnog partnera zavisi od zakonodavstva: ili kroz postupak javnih nabavki ili postupak dodjele koncesija Isto tako, JPP nudi više modela saradnje partnera i doprinosa partnera, naročito u infrastrukturnim projektima (četvrta razlika) kroz modele: BOO. BOOT, BOT, DBFO, DBFOM, DBOM, ROT i sl. Ponekad za potrebe JPP javni i privatni partner osnivaju zaseban pravni subjekt- PRIVREDNO DRUŠTVO sa udjelima oba partnera u svrhu provođenja JPP Projekta, svako sa pravima i obavezama zavisno od odabranog modela (peta razlika). JPP nastoji da budu društveno, socijalno i ekonomski odgovorno (šesta razlika).