Prostorno planiranje i građenje

1. Rješavanje prethodnog pitanja kada postoji neslaganje faktičkog i zemljišnoknjižnog stanja - primjena odredbe čl. 27. st. 3. Zakona o eksproprijaciji

Rješavanje pitanja vlasništva kao prethodnog pitanja u postupku eksproprijacije je zakonski imperativ u svakom slučaju kada postoji nesklad između faktičkog i pravnog stanja nekretnine. Klasičan primjer takve situacije je razlika između upisa u ZK i katastru (kao i mnogi drugi slučajevi koji se mogu pojaviti u praksi - sticanje građenjem, dosjelošću i sl. od strane trećeg lica - o čemu nadležni organ treba da dobije određena saznanja od osoba koje imaju pravni interes za takvo utvrđenje kako bi se sporno pitanje raspravilo).

Takvo utvrđenje odnosno odluka o prethodnom pitanju ima dejstvo samo u tom konkretnom postupku. Postoji mogućnost da sud redovne nadležnosti kasnije drugačije utvrdi pravo vlasništva na nekretnini koja je bila predmet eksproprijacije, što je opet osnov za vanredni pravni lijek i ponavljanje upravnog postupka. Radi utvrđivanja pravno relevantnih činjenica u postupku mogu se izvoditi sva poznata dokazna sredstva i dokazi (i lična i stvarna dokazna sredstva) na osnovu koji nadležni organ može izvesti zaključak o pravu i titularu prava na nekretninama.

Značajno je povesti računa i o primjeni odredbi Zakona o zemljišnim knjigama FBiH koje regulišu postupak uspostave i zamjene zemljišne knjige, naročito o značaju odredbe čl. 64. ZZK, kao i primjene stečene prakse i iskustava iz postupka uspostave i zamjene ZZK u postupku rješavanja prethodnog pitanja.

2. Problem obezbjeđenja prisustva vlasnika nekretnine na usmenim raspravama zbog nepoznatog boravišta/prebivališta

Iskoristiti sve mogućnosti i načine, predviđene relevantnim odredbama ZUP-a o pozivanju i prisustvu stranaka u postupku, kao i dostavljanju pismena, službeno provjeriti prijavljeno prebivalište stranke kod nadležnog organa (IDEEA - nadležni MUP), koristiti institut privremenog zastupnika, primjeniti relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku o pozivanju i dostavljanju pismena.

3. Rješavanje zahtjeva za postupanje po čl.11. Zakona o ekspropijaciji u postupku ekspropijacije

U upravnoj i sudskoj praksi na primjeni ranijih zakona o eksproprijaciji najviše problema i nesporazuma stvarala je upravo primjena odredbi koje su regulisale eksproprijaciju preostalog dijela nekretnine. Zbog toga se o ovom pitanju izjašnjavao i Vrhovni sud Jugoslavije dajući o tome pravno mišljenje. Zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nekretnina vlasnika je faktičko pitanje i svaki konkretan slučaj mora se posebno ocjenjivati, uzevši u obzir mišljenja relevantnih vještaka pa čak i poznavaoca ličnih i mjesnih prilika. Kao preostali dio nekretnine koji se ima eksproprisati na zahtjev eksproprijata, ne smatra se samo ostatak djelimično eksproprisane parcele. Aktivnu legitimaciju za postavljanje zahtjeva za eksproprijaciju preostalog dijela nekretnine ima samo vlasnik nekretnine, ne i njegovi članovi domaćinstva.

4. Eksproprijacija nekretnina javnih dobara ( put , putni pojas, vodni pojas i dr.)

Predmet eksproprijacije mogu biti sve nekretnine na kojima postoji pravo vlasništva. To znači nekretnine u vlasništvu fizičkih lica i nekretnine u vlasništvu pravnih lica. Nekretnine čiji vlasnici su subjekti javnog prava (općina, grad, kanton, entitet, država, javno preduzeće) imaju isti položaj kao i kao i nekretnine drugih vlasnika (ostalih pravnih i fizičkih lica). Sve dok na nekretnini postoji pravo vlasništva ta nekretnina je u pravnom prometu. Postoje nekretnine koje nisu u pravnom prometu, a predviđene su odredbom čl. 7. Zakona o stvarnim pravima FBiH (opća i javna dobra - atmosferski zrak, voda u rijekama, jezerima i moru, morska obala - javni putevi, ulice, trgovi...)

Nekretnine u općoj upotrebi nisu u pravnom prometu i na njima ne postoji pravo vlasništva sve dok imaju taj status. Nekretnine na kojima ne postoji pravo vlasništva ne mogu biti predmet eksproprijacije. Promjenom (ukidanjem) ovog statusa (ukidanjem statusa javnog dobra) nekretnina se uključuje u pravni promet, određuje joj se vlasnik i od tog momenta može biti predmet eksproprijacije. Bez vlasnika nema ni eksproprijacije.

5. Nepotpuno izvlaštenje

Osnovna razlika između potune i nepotpune eksproprijacije je u tome da li dolazi do promjene svojine na nekretnini ili ne. Nepotpunom eksproprijacijom ne prenosi se pravo vlasništva, već se to pravo vlasništva u javnom interesu u određenom obimu ograničava. Postoje dva oblika nepotpune eksproprijacije: ustanovljavanje služnosti na zemljištu i zgradi i zakup na zemljištu. Nosilac prava služnosti kao ili prava zakupa je korisnik eksproprijacije.

6. Privremeno zauzimanje zemljišta

Privremeno zauzimanje zemljišta koje je potrebno za izgradnju objekta ili za izvođenje radova od javnog ineresa može se zatražiti u samom prijedlogu za eksproprijaciju ili u posebnom prijedlogu. Ne mora uvijek biti vezano za eksproprijaciju. Zemljište se može privremeno zauzeti kako u slučaju kada se gradi objekat od javnog ineresa na zemljištu koje se pribavlja eksproprijacijom tako i na zemljištu koje se pribavlja drugim načinom (kupoprodajom, zamjenom i dr.). Ako se gradi objekat na zemljištu koje se ne pribavlja eksproprijacijom, da bi se moglo izvršiti privremeno zauzimanje zemljišta, potrebno je prethodno utvrditi da je izgradnja takvog objekta na tom zemljištu od javnog interesa i da je zbog te izgradnje potrebno privremeno zauzeti određeno zemljište.

7. Posebno razmotriti pitanje eksproprijacije šumskog zemljišta (zbog nepostojanja Zakona o šumama FBiH)

Tačno je da zakon o šumama za nivo FBiH nije donesen, međutim ova materija spada u podijeljenu nadležnost FBIH i kantona, prema tome i kantoni su nadležni da donose zakone iz ove oblasti, kako je to npr učinio ZDK. Isti je propisao da su šume i šumsko zemljište su u državnom vlasništvu, a njima upravlja Kanton putem Vlade, ministarstva i Kantonalne uprave za šumarstvo (organ upravljanja). Da li je neka parcela šuma ili šumsko zemljište, u zavisnosti od upisa kulture - naravi, u ZK i katastar, oboriva je zakonska pretpostavka, i na kraju svodi se na faktičko pitanje u svakom konkretnom slučaju. Ne postoji nikakvo specijalno ograničenje za eksproprijaciju ovih nekretnina.

8. Primjena člana 23. Zakona o eksproprijaciji, u vezi sa odredbama čl. 24. st. 1. tač. 4 i čl. 26. istog Zakona

Zakonski imperativ je pokušati sporazumno riješiti pitanje eksproprijacije do pravomoćnosti rješenja, kao što je i imperativ uz prijedlog za ekspropijaciju podnijeti dokaz da je korisnik eksproprijacije prethodno sa vlasnikom nekretnine pokušao sporazumno riješiti pitanje sticanja prava vlasništva nad određenom nekretninom (pisana ponuda, javni oglas i dr.). U suprotnom je to razlog za donošenje rješenja kojim se odbija prijedlog za eksproprijaciju. Postavlja se pitanje na koji način primjeniti odredbu čl. 23. Gramatičkim i ciljnim tumačenjem odredbe smatram da odredbe čl. 26 i 61. ovog Zakona treba primjeniti i u ovom slučaju. Odredba jasno precizira da se ovo ne odnosi na slučajeve neslaganja pravnog i faktičkog stanja nekretnine.

9. Primjena člana 27. st. 2. Zakona o eksproprijaciji

Smisao ove odredbe jeste da se istakne značaj saslušanja vlasnika kao stranke u postupku eksproprijacije, jer bi i bez ovakve odredbe nadležni organ bio dužan da sasluša vlasnika, shodno odredbi čl 8. ZUP-a. Saslušanje se vlasnika obavlja se na usmenoj raspravi. Prilikom saslušanja vlasnik treba da se izjasni o podnijetom prijedlogu, da li mu se protivi i zbog čega, kao i da se izjasni na sve relevantne dokaze (nalaze i mišljenja vještaka kao, izjave svjedoka itd.) kao i da iznese sve činjenice i predloži sve dokaze za koje smatra da su pravno relevantni za postupak.

10. Primjena člana 24. st. 1. tač 5. Zakona o eksproprijaciji

Relevantni dokazi o obezbjeđenim sredstvima bili bi: potvrda od banke za novac (novac obezbijeđen i namjenski izdvojen, odnosno, ZK izvadak za nekretninu.

11. Poništenje rješenja o eksproprijaciji

Zakon o eksproprijaciji Federacije BiH („Službene novine FBiH“, broj 70/07, 36/10, 25/12, 8/15) u članovima 34. i 35. predviđa uvjete pod kojim raniji vlasnik može podnijeti zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji, formu akta, kao i način rješavanja imovinskih odnosa između korisnika ekproprijacije i vlasnika nekretnine.

Pa tako, član 34. utvrđuje da će se na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisane nekretnine pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiti ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine, tačnije nakon isteka tri godine od pravosnažnosti rješenja, nije izvršio prema prirodi objekta znatnije radove na tom objektu. U slučaju da je eksproprisana nekretnina bila suvlasništvo, pravosnažno rješenje će se poništiti ako takav zahtjev podnesu suvlasnici većeg dijela eksproprisane nekretnine.

Pravosanažno rješenje o eksproprijaciji kada su ispunjeni uvjeti (ovlašteni podnosilac prijedloga, protek roka) poništit će se i u dijelu (djelomično) ako se utvrdi da na dijelu eksproprisane nekretnine nisu izvršeni nikakvi radovi i da taj dio ne služi svrsi eksproprijacije.

Dakle, Zakon u odnosu na djelomično poništenje zahtjeva da neizvršenje radova bude potpuno odnosno da na dijelu u odnosu na koje se poništava eksproprijacija nisu izvedeni nikakvi radovi i da taj dio ne služi svrsi eksproprijacije.

Kod poništenja rješenja u odnosu na kompletno eksproprisanu nekretninu traži se da korisnik eksproprijacije u roku od tri godine, tačnije nakon isteka tri godine od pravosnažnosti rješenja, nije izvršio prema prirodi objekta znatnije radove na tom objektu. Iz navedenog proizilazi da će se u svakom konkretnom slučaju cijeniti ispunjenje ovog uvjeta i obrazloženje upravnog akta će morati ponuditi razloga zbog kojih se izveo zaključak organa da nisu izvršeni, prema prirodi objekta, znatniji radovi na tom objektu.

Upravni akt, tj. rješenje o poništenju rješenja o eksproprijaciji će istovremeo morati da sadrži elemente koje zahtjeva ZUP.

Član 35. Zakona regulira da o zahtjevu za poništenje rješenja, kao i u slučaju odsutanka od prijedloga za eksproprijaciju rješava općinska služba za upravu koja je rješavala u prvom stepenu.

Imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i vlasnika nekretnine, a koji najčešće nastaju po pitanju povrata naknade za eksproprijaciju rješavat će se u slučaju spora pred nadležnim sudom. Ovim se još jednom potvrđuje opredjeloenost zakonodavca da stranke sporna pitanja pokušaju riješiti sporazumno, a tek u slučaju spora sudskim putem.

12. Primjena privremene eksproprijacije kod provođenja kanalizacione i vodovodne mreže kroz privatne posjede

Eksproprijacijom može da se ustanovi i služnost na kao i zakup na zemljištu na određeno vrijeme (nepotpuna eksproprijacija). Obzirom da zakon ne poznaje termin privremene eksproprijacije, pretpostavka je da se pitanje odnosilo na uspostavu služnosti na nekretnini na određeno vrijeme putem eksproprijacije.

Za razliku od ustanovljavanja zakupa na zemljištu putem eksproprijacije za koji Zakon o eksproprijaciji Federacije BiH („Službene novine FBiH“, broj 70/07, 36/10, 25/12, 8/15) u članu 8. naglašava da je na određeno vrijeme, i to najviše do 5 godina u svrhu istraživanja zemljišta, Zakon ustanovljavanje služnosti na nekretnini putem eksproprijacije ne limitira vremenski tj. na određeno vrijeme, a što je posljedica same prirode služnosti koja predstavlja ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari i ovlašćuje svog nosioca (u ovom slučaju korisnika eksproprijacije) da se na određeni način služi tom stvari (poslužna stvar), a njen vlasnik je dužan to trpjeti ili nešto propuštati i koja u slučaju uspostave traje dok traje njena svrha.

Pitanje uspostave služnosti na nekretnini putem eksproprijacije podrazumijeva poznavanje i konsultovanje Zakona o stvarnim pravima („Službene novine FBiH“, broj: 66/13, 100/13) i članova koji reguliraju njen prestanak (nevršenje služnosti, sjedinjenje vlasnika poslužne i povlasne nekretnine, propast povlasne i poslužne nekretnine).

Sama priroda provođenja kanalizacione i vodovodne mreže kroz privatne posjede upućuje na zaključak da ustanovljenje takve služnosti ne može biti vremenski limitirano jer je uvijek riječ o dugoročnim i kapitalnim komunalnim projektima od javnog interesa i ustanovljenje služnosti provođenja kanalizacione i vodovodne mreže kroz privatne posjede na određeno vrijeme se protivi samoj svrsi Projekta i njegovim ciljevima- da dugoročno snabdijeva vodom stanovništvo određenog područja.

Osnivanje stvarnih služnosti u postupku eksproprijacije predviđa pored Zakona o eksproprijaciji i član 204 stav 2. Zakona o stvarnim pravima u kojem stoji „Stvarnu služnost može, pod pretpostavkama određenim zakonom, osnovati nadležni organ vlasti u postupku eksproprijacije, komasacije kao i u ostalim slučajevima određenim zakonom.

Citirani zakon u članu 74. posebno regulira samo postavljanje vodova i drugih uređaja i to tako da stoji „Postavljanje vodova i drugih uređaja (električnih, kanalizacionih, plinovodnih, vodovodnih, toplovodnih, telekomunikacijskih i dr. ) na tuđoj nekretnini bez pristanka njenog vlasnika, moguće je u općem interesu na osnovu posebnih zakonskih propisa, a u privatnom interesu prema odredbama o osnivanju služnosti vodova i drugih uređaja odlukom suda, ako zakonom nije drugačije određeno“.

Na postupak osnivanja služnosti eksproprijacijom i utvrđivanja naknade kao vida nepotpune eksproprijacije primjenjuju se odredbe Zakona koje se odnose na postupak potpune eksproprijacije i postupak naknade, a što znači da će se morati u svakom slučaju osnivanja služnosti eksproprijacijom utvrđivati javni interes, voditi posebni upravni postupak i donositi Rješenje o nepotpunoj eksproprijaciji. U slučaju ustanovljenja služnosti naknada se određuje u iznosu za koji je uslijed ustanovljene služnosti umanjena tržišna vrijednost nekretnine kao i za nastalu štetu.

Do pravosnažnosti rješenja korisnik eksproprijacije i vlasnik nekretnine mogu postići sporazum. Na kraju, nepotpunom eksproprijacijom ne dolazi do prestanka prava vlasništva vlasnika nekretnine, već se njegovo pravo vlasništva ograničava odnosno opterećuje privremeno ili trajno.

13. Tamo gdje se korisnik eksproprijacije uspije dogovoriti da vlasnik nekretnine pristaje bez naknade da dio njegovog zemljišta npr. bude dio magistralne ceste, da li se i tada zaključuje sporazum u Općinskoj Službi, ili je dovoljan interni dogovor vlasnika nekretnine i korisnika eksproprijacije.

Pitanje nije precizno formulirano na način da se precizira u kojoj fazi se postiže dogovori između korisnika eksproprijacije i vlasnika nekretnine.

Moguće je da se sporazum postigne i da se preduprijedi samo vođenje postupka ekepsroprijacije, a u kom slučaju je vlasnik dužan korisniku eksproprijacije tabularnom izjavom prenijeti vlasništvo na dijelu zemljišta (ako je jedna parcela u pitanju, bit će potrebno prethodno cijepanje) bez naknade. Prenos vlasništva i provedba uknjižbe u zk na drugog vlasnika mora imati valjan pravni osnov- notarski obrađenu ispravu-ugovor.

Isto je moguće učiniti i prije pokretanja postupka eksproprijacije, tj. nakon javnog oglasa kojim korisnik eksproprijacije poziva vlasnik nekretnina da sporazumno pribavi nekretninu, a za šta je potrebno također sačiniti ugovor u formi notarski obrađene isprave. Ukoliko je korisnik eksproprijacije jedinica lokalne samouprave potrebna je prije potpisivanja saglasnost Općinskog vijeća na prijedlog sporazuma i mišljenje Pravobranilaštva.

Zakon potiče sporazumno rješavanje prenosa vlasništva pa tako daje strankama mogućnost da i nakon otpočinjanja postupka eksproprijacije pa do pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji sporazumno riješe pitanje prijenosa prava vlasništva kao i naknade na određenoj nekretnini, a koji se tada zaključuje kod općinske službe za upravu i unosi u Zapisnik i koji ima snagu izvršne isprave.

U svakom slučaju, do prenosa vlasništva sa vlasnika nekretnine na korisnika eksproprijacije mora doći- bilo sporazumom bilo intervencijom javne vlasti kroz postupak eksproprijacije. Vlasnik ne može zadržati pravo vlasništva jer korisnik neće moći dobiti potrebne dozvole za gradnju.

14. Čl. 14. i 15. -Najveći problemi u primjeni Zakona o eksproprijaciji u jedinici lokalne samouprave obezbijeđena i položena sredstava na posebnom računu u banci

15. Čl. 24. Stav 5. Zakona, dilema: ovim članom je određeno da podnosilac prijedloga uz isti, dostavlja dokaz o osiguranim potrebnim sredstvima za eksproprijaciju i da su ista položena kod banke, ko izdaje potvrdu o postojanju sredstava odnosno da li je validna potvrda o postojanju sredstava za eksproprijaciju koju izdaje općinski organ nadležan za finansije. Do sada smo u praksi prihvatali "Izvod iz službenog glasnika o usvajanju budžeta" kao dokaz da postoje sredstava predviđena u budžetu na stavci "sredstava za eksproprijaciju" gdje je vidljiv iznos predviđen za tu namjenu. Sadržaj potvrde.

Objedinjeni odgovor na ova dva pitanja: Zakon o eksproprijaciji Federacije BiH („Službene novine FBiH“, broj 70/07, 36/10, 25/12, 8/15) regulira da korisnik eksproprijacije, između ostalog, uz prijedlog za eksproprijaciju mora podnijeti i dokaz da su osigurana potrebna sredstva i položena kod banke u visini približno potrebnoj za davanje naknade za nekretnine predložene za eksproprijaciju i troškove postupka eksproprijacije, odnosno dokaz o osiguranoj drugoj odgovarajućoj nekretnini.

Zakon je u pogledu svojstava dokaza nedvosmisleno jasan i traži ispunjenje dva kumulativno postavljena uvjeta: osigurana sredstva i položena kod banke.
Sredstva se osiguravaju usvajanjem budžeta.- unosom posebne stavke-ekonomske pozicije za te namjene (isplata naknade za nekretnine predložene u ekproprijaciji banke u visini približno potrebnoj za davanje naknade), odobravanjem zajma ili granta za te namjene i sl. ili odlukom nadležnog tijela (kod privrednih društava u vlasništvu osoba javnog prava). Tako osigurana sredstva se potom trebaju položiti/deponovati kod poslovne banke na poseban račun koji će se za te namjene otvoriti. Banka će o postojanju tog računa, visini sredstava položenih na račun i njihovoj operativnosti izdati odgovarajuću potvrdu na predviđenom obrascu (memorandum banke, potpisi i pečat ovlaštene osobe) i navesti da se potvrda izdaje za svrhe provođenja postupka eksproprijacije u konkretnom slučaju.

Pojedini korisnici za ove namjene prilažu potvrdu nadležne službe finansija o postojanju raspoloživih sredstava na ekonomskoj pozicija koja je predviđena za te namjene, ali navedena praksa kao i prihvatanje potvrde kao relevantnog dokaza odstupa od odredbe člana 24. stav 5.

16. Obzirom da je Zakon o eksproprijaciji ("Sl. novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 70/07) stupio na snagu prije Zakona o stvarnim pravima F BiH, (« Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine », br. 66/13, 100/13), potrebno je iste usuglasiti na način, da predmet eksproprijacije bude i pravo korištenja, a ne samo pravo vlasništva, kako je predviđeno odredbama čl. 2. i člana 4. Zakona o eksproprijaciji (potpuna eksproprijacija).

  • Razlog: Odredbama Zakona o stvarnim pravima, općine ne mogu preuzimati pravo korištenja na zemljištu, te je neophodno u cilju privođenja zemljišta krajnjoj namjeno, Zakonom o eksproprijaciji dozvoliti i eksproprijaciju drugih prava a ne samo prava vlasništva.

17. Razmotriti mogućnost eksproprijacije nekretnina iz katastarskog operata

  • Razlog: Stanje u katastarskom operatu se ne može zanemariti, te se posjednici i njihove nekretnine ne mogu tretirati kao bespravni korisnici, odnosno bespravno izgrađenje nekretnine. Smatramo, da bi se stanje do 15.02.1968.godine trebalo tretirati kao objekti sa dozvolom.

Važeći Zakon o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“, broj 70/07, 36/10, 25/12, 8/15), kao i komparativna pravna praksa poznaju i regulišu isključivo eksproprijaciju na nekretninama, a kojom se oduzima ili ograničava pravo vlasništva na nekretninama uz naknadu prema tržišnoj vrijednosti nekretnina.

Prema tome, predmet eksproprijacije su nekretnine, a ne pravo vlasništva kao takvo. Vlasništvo kao institut daje vlasniku ovlaštenje da slobodno i po svojoj volji stvar tj. nekretninu posjeduje, koristi i da sa njom raspolaže, a svakog od tog prava isključi u granicama određenim zakonom. Ovo vlasničko ovlaštenje vlasnika nad nekretninom može biti ograničeno ili oduzeto protiv njegove volje samo u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom u skladu sa principima međunarodnog prava.

Takav slučaj je upravo postupak eksproprijacije.

Zakon o stvarnim pravima („Službene novine FBiH“, broj: 66/13, 100/13) sadrži zakonsku definiciju nekretnine u čl. 6. stav 2. „Nekretnine su čestice zemljišne površine, zajedno sa svim onim što je sa zemljištem trajno spojeno na površini ili ispod nje, ako zakonom nije drugačije određeno“.

Prema tome, ako je predmet eksproprijacije neka zemljišna čestica označena kao k.č. 100, pored pukog zemljišta esproprijacija će obuhvatiti i sve što je na zemljištu (k.č čestici) i ispod zemljišta (objekti, uređaji i sl.).

Vlasnik k.č čestice je vlasnik i svega što je na čestici i ispod čestice i novim vlasničkopravnim uređenjem u FBiH nakon usvajanja Zakona o stvarnim pravima ukinuta je lepeze prava koja je postojala na zemljištu: pravo korištenja, pravo upravljanja, pravo raspolaganja i sve je po sili zakona pretvoreno u pravo vlasništva na nekretnini. (konsultovati prijelazne i završne odredbe Zakona o stvarnim pravima). Upis pretvorba tih prava u pravo vlasništva u zk ima samo deklaratorni karakter. Sve odredbe Zakona o građevinskom zemljištu u FBiH koje nisu u skladu sa ZSP su derogirane, te ispravno konstutujete da Općina ne može više vratiti dodjeljena prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta koja nisu prestala do donošenja Zakona o stvarnim pravima.

Prema tome pravo korištenja na zemljištu više ne postoji, već možemo govoriti sada samo o pravu vlasništva na nekretnini (zemljište+sve što je na zemljištu i ispod zemljišta).

Ukoliko je ostalo upisano pravo korištenja u korist osobe XY i nije izvršena njegova pretvorba u pravo vlasništva temeljem odredbi čl. 339-343. ZSP, potrebno je za potrebe provođenja valjane eksproprijacije, da osoba u čiju je korist to pravo upisano izvrši upis pretvorbe prava korištenja u pravo vlasništva u zemljišnu knjigu i uskladi potom stanje u katastru, te će samo tada imati svojstvo vlasnika i ostvarivati prava iz Zakona o eksproprijaciji.

U pogledu drugog dijela pitanja koji se odnosio na mogućnost eksproprijacije nekretnina iz katastarskog operata, napominjemo da Zakon o eksproprijaciji prava daje samo vlasniku nekretnine (zemljište+ upisani objekt), a ne pukom posjedniku. Vlasnik je osoba koja je kao takva upisana u zemljišnu knjigu. Katastar ne predstavlja evidenciju vlasništva, već posjeda i u praksi stanje starog premjera (zk) i novog premjera (katastra) često ne koincidiraju. U slučaju neslaganja stanja ove dvije evidencije u postupku eksproprijacije , općinska služba za upravu raspravit će pravo vlasništva kao prethodno pitanje.

Samo na temelju stanja u katastru koje ne odgovara ili odstupa od zk ne može se vršiti eksproprijacija.

18. Posebno definisati cijene privremene služnosti Zakonom o eksproprijaciji

Obzirom da nevedeno nema karakter pitanja, već konstatacije o eventualno potrebnim legislativnim aktivnostima, ne može se dati nikakav konkretan odgovor, osim upute na član 56. Zakon o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“, broj 70/07, 36/10, 25/12, 8/15). Zakon u pogledu naknada daje samo okvir za definisanje njene visine, a visina će biti predmet vještačenja.

19. Javni interes-potrebna dokumentacija; Eksproprijacija bespravno izgrađenih objekata; Naknada za bespravno izgrađene objekte; Brisanje hipoteka sa nekretnina koje su predmet eksproprijacije; Služnost tj. određivanje naknade za služnost; Deksproprijacija nekretnina i naknada

Javni interes

Nekretnina se može eksproprisati kada je to potrebno za izgradnju saobraćajne infrastrukture, privrednih, komunalnih, zdravstvenih, prosvjetnih i objekata kulture, objekata odbrane, uprave i drugih objekata od javnog interesa kada se ocijeni da će se korištenjem nekretnine za koju se namjerava predložiti eksproprijacija u novoj namjeni postići veća korist od one koja se postizala korištenjem te nekretnine na dosadašnji način.

Nekretnina se može eksproprisati i kada je to potrebno radi izvođenja drugih radova od javnog interesa.

Prije vođenja postupka ekproprijacije mora se utvrditi javni interes. Način utvrđivanja javnog interesa regulira Zakon o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“, broj 70/07, 36/10, 25/12, 8/15), čl. 14-16.. Javni interes se utvrđuje na tri načina: odlukom o utvrđivanju javnog interesa koju zavisno od lokaliteta nekretnine donosi Vlada FBiH, vlada kantona ili općinsko vijeće, zakonom, a može se utvrditi kao takav i u regulacionom planu/urbanističkom projektu. Ukoliko se utvrđuje odlukom, potrebno je da korisnik eksproprijacije podnese prijedlog za utvrđivanje javnog interesa za eksproprijaciju zajedno sa elaboratom o eksproprijaciji. Zakon definira sadržaj elaborata (geodetsko-katastarski plan područja eksproprijacije, podatke o nekretninama za koje se predlaže utvrđivanje javnog interesa, procjenu vrijednosti nekretnina, cilj eksproprijacije i druge podatke za utvrđivanje javnog interesa).Elaboratom se, dakle i između ostalog, obrazlažu ciljevi eksproprijacije kojom će se korištenjem nekretnine za koju se namjerava predložiti eksproprijacija u novoj namjeni postići veća korist od one koja se postizala dotadašnjim korištenjem. Mora biti i u pitanju gradnja ili javni radovi od javnog interesa, a najčešće se prilažu i izrađeni idejni projekti, studije opravdanosti ili odluke nadležnih tijela korisnika o pristupanju izgradnji objekta/izvođenju radova, a koje će uputiti donosioca odluke na zaključak o postojanju javnog interesa.

Eksproprijacija bespravno izgrađenih objekata

Za bespravno izgrađene objekte graditelju ne pripada pravo na naknadu.

Graditelj može porušiti zgradu i odnijeti materijal od te zgrade u roku koji odredi općinska služba za upravu, a u protivnom uklanjanje objekta će se izvršiti o njegovom trošku. Izuzetno, za bespravno izgrađene stambene objekte za koje nadležni organ nije donio pravomoćno rješenje o uklanjanju, a koji predstavljaju jedinu stambenu jedinicu graditelja i članova njegove uže porodice (supružnici i djeca) graditelju, odnosno njegovom pravnom sljedniku pripada pravo na naknadu u visini građevinske vrijednosti tog objekta. Pravo na ovu naknadu pripada samo u slučaju da je bespravno izgrađeni stambeni objekt evidentiran na službenom orto-foto snimku teritorije Federacije Bosne i Hercegovine u razmjeri 1:5000 koji je uradila Federalna uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove.

Ukoliko je zemljište u vlasništvu bespravnog graditelja, pripada mu naknada za zemljište, a koja će se procijenjivati u zavisnosti od njegovog boniteta.

U slučajevima eksproprijacije u projektima koje finansiraju međunarodne finansijske institucije, korisnik eksproprijacije dužan da primjenjuje njihova pravila koja se odnose na oduzimanje zemljišta i nedobrovoljno preseljenje i prema kojim i ove kategorije lica imaju pravo na naknadu.

Brisanje hipoteka sa nekretnina koje su predmet eksproprijacije

Potpunom ekproprijacijom prestaju pored prava vlasništva ranijeg vlasnika i druga prava na toj nekretnini. Između ostalog, prestaje i svako založno pravo, kao što je hipoteka koja se upisuje na nekretninama i osigurava potraživanje zajmodavca. I bez ovakve odredbe prenos vlasništva nad nekretninom opterečenom upisanom hipotekom sa jednog vlasnika na drugog ne bi bio moguć bez saglasnosti zahmodavca koji u zk (C listu zk izvatka) upisuje i zabilježbu zabrane otuđenja nekretnine bez njegove saglasnosti. U postupku eksproprijacije iz naknade za eksproprijaciju isplatit će se zajmodavac i time će zatvoriti svoja potraživanja koja je imao prema zajmoprimcu-ranijem vlasniku, te će izdati brisovnu dozvolu u formi notarski obrađene isprave a temeljem koje će se upisana hipoteka brisati iz zemljišne knjige.

20. Raspolaganje imovinom JLS putem prava građenja

Jedinice lokalne samouprave u Federaciji BiH su, nakon stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima (ZSP) FBiH («Službene novine Federacije BiH», broj 66/13, 100/13) temeljem kojeg je došlo do obimne pretvorbe prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljišu u pravo vlasništva u korist dotadašnjeg nosioca tog prava ili njegovog pravnog sljednika, značajno izgubile fond vlasništva i prihode koje su ostvarivale kroz dotadašnju dodjelu prava korištenja radi građenja. Jedinice lokalne samouprave nakon stupanja na snagu ZSP građevinsko više ne dodjeljuju neizgrađeno građevinsko zemljište, te je jedini načini raspolaganja nekretninama u vlasništvu JLS (građevinsko zemljiše i ostalo građevinsko zemljište): prodaja i zasnivanje prava građenja, a na šta upućuje i odredba člana 363. ZSP (Raspolaganje nekretninama u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave). Tako je u stavu 1. člana 363. regulisano da „Nekretninama u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave mogu raspolagati nadležna tijela tih jedinica samo na osnovu javnog konkursa i uz naknadu utvrđenu po tržišnoj cijeni, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. Ova se odredba izričito odnosi i na raspolaganje zasnivanjem prava građenja kojim se opterećuju navedene nekretnine“. Prodaja odnosno opterećenje pravom građenja nekretnina u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave se vrši u postupku javnog konkursa, a izuzetno se može izvršiti neposrednom pogodbom za potrebe izgradnje: 1) vojnih objekata i objekata za potrebe državnih organa i radi obavljanja njihovih nadležnosti, 2) objekata za potrebe stranih diplomatskih i konzularnih predstavništava, njihovih organizacija i specijalizovanih agencija, kao i organizacija i specijalizovanih agencija Ujedinjenih Nacija, 3) objekata komunalne infrastrukture, 4) objekata vjerskih zajednica, i 5) radi oblikovanja građevinske čestice. (čl. 363. stav 3. ZSP).

Zakon predviđa još jedan izuzetak i to i od provođenja postupka javnog konkursa i naknade utvrđene po tržišnoj cijeni u slučaju sklapanja pravnih poslova koje međusobno sklapaju država, entiteti i jedinice lokalne samouprave, pod uvjetom da je na te pravne poslove saglasnost dao nadležni pravobranilac obiju ugovornih strana i da je osigurano da takvim pravnim poslom nije narušen interes pojedine ugovorne strane kao ni opći interes njenih građana. Pravni poslovi sklopljeni mimo ispunjenja ovog zakonskog uvjeta su ništavi (čl. 363. stav 5. i 6. ZSP).

Postupak raspolaganja i javnog konkursa bliže je reguliran Pravilnikom o postupku javnog konkursa za raspolaganje nekretninama u vlasništvu Federacije BiH, kantona, općina i gradova (Pravilnik) (“Sl. novine FBiH”, broj 17/14) koji je federalni ministar pravde donio na temelju ovlaštenja iz člana 363. stav 2. ZSP.

Prije raspolaganja nekretninama u vlasništvu JLS potrebno je da općinsko/gradsko vijeće usvoji Odluku o načinu i uvjetima raspolaganja nekretninom, a koja u pogledu načina treba da precizra da li se raspolaganje vrši prodajom ili zasnivanjem prava građenja, te da li u postupku javnog konkursa ili neporednom pogodbom (koji osnov neposredne pogodbe). U slučaju da se raspolaganje vrši u postupku javnog konkursa, u tom slučaju, a zavisno od način raspolaganja (prodaja ili zasnivanje prava građenja), Odluka treba da sadrži i uvjete raspolagnja (prodaje/opterečenja pravom građenja). Pa tako član 5. Pravilnika reguliše šta treba da sadrže uvjeti prodaje (podaci o nekretnini, početna prodajna cijena koja ne smije biti niža od tržišne vrijednosti, način polaganja kapare-min i max, načini i uvjeti plaćanja kupoprodajne cijene, vrijeme i način predaje nekretnine u posjed kupcu), dok član 6. Pravilnika reguliše šta treba da sadrže uvjeti opterečenja pravom građenja (podaci o nekretnini, početna cijena mjesečne zakupnine nekretnine, koja ne može biti niža od prosječne mjesečne zakupnine za takvu nekretninu, način polaganja kapare-min i max, način i uvjeti plaćanja mjesečne zakupnine na ime naknade za pravo građenja, vrijeme i način predaje nekretnine u posjed nositelju prava građenja. Odluka bi trebala da sadrži i ovlaštenje vijeća da nakon provedene procedure i probavljanja pozitivnog mišljenja pravobranilaštva na prijedlog pravnog posla načelnik/gradonačelnik je ovlašten da potpiše odgovarajući notarski ugovor. Prije same pripreme Odluke i njenog usvajanja, potrebno je pribaviti mišljenja sudskog vještaka odgovarajuće struke na temelju kojeg će se formirati tržišna početna prodajna cijena/početna cijena mjesečne zakupnine, kao i mišljenje općinskog/gradskog Pravobranilaštva na sadržaj Odluke. Nakon usvajanja odluke (ukoliko je raspolaganje u postupku javnog konkursa) provodi se dalja procedura, a koja podrazumijeva oglašavanje licitacije i provođenje postupka licitacije koji vrši imenovana Komisija za sprovođenje javnog nadmetanja. Sa učesnikom licitacije čija je ponuda utvrđena kao najpovoljnija zaključuje se odgovarajući ugovor u formi notarski obrađene isprave, a na koji je potrebno prije potpisivanja (u prijedlogu) pribaviti pozitivno mišljenje Pravnobranilaštva.

21. Bespravna gradnja u zakonskoj regulativi– problematika primjene u praksi i kako ubrzati procese legalizacije?

Bečka deklaracija o nacionalnim i regionalnim politikama i programima u vezi sa neformalnim naseljima u jugoistočnoj Evropi od 28. septembra 2004.god. obavezujuća je za Bosnu i Hercegovinu i njen pristup u EU. S obzirom da je prostorno uređenje i gradnja u BiH u nadležnosti kantona/županija Tuzlanski kanton je među prvima donio „Zakon o uslovima i postupku legalizacije bespravno izgrađenih građevina“ (Sl. novine TK br.03/06,1/07, 5/08, 10/11 i 7/17) ,Kanton Sarajevo „Odluku o legalizaciji građevina izgrađenih bez odobrenja za građenje i građevina privremenog karaktera (Službene novine KS-a br.02/06) a za njima i drugi kantoni u Federaciji BiH koji su uz povremene izmjene i dopune i danas na snazi.

Sprovođenje ovih zakona i odluka se svjesno opstruira bez obzira na činjenicu da je u FBiH svaki peti objekat bespravan i da su oni u 90% slučajeva uzročnici klizišta, poplava i drugih destrukcija u prostoru. Samo u Kantonu Sarajevu je 26-60.000 bespravnih objekata ,u Tuzlanskom kantonu oko 25.000 u USK oko 2.000 itd. Pod opstrukcijama se misli na sporni stav (2). Člana 9.Zakona o legalizaciji u Tuzlanskom kantonu ali i u drugim kantonima FBiH koji je dodat u izmjeni i dopuni zakona 2007. godine gdje je dozvoljeno bespravnim graditeljima da uz potvrdu da su predali zahtjev za legalizaciju mogu dobiti sve priključke na komunalnu mrežu.

Ne samo da ovim činom oni gube interes za daljni proces legalizacije već i stimulišu buduće graditelje da izbjegnu složenu proceduru izdavanja akata o građenju .Evropska unija gradnju bez akata o gradnji naziva neformalnom gradnjom koju dalje dijeli na bespravnu i nelegalnu gradnju te bi u tom smislu lokalne zajednice trebale nastaviti procese legalizacije na sledeći način:

1. Da izvrše podjelu svih zahtjeva na dvije grupe tj. na bespravne i nelegalne objekte. Bespravni objekti su svi oni koji u skladu sa čl. 3 Zakona o legalizaciji TK ne mogu biti legalizovani jer su izgrađeni u zaštitnim putnim , energetskim i vodnim pojasevima, u vodozaštitnim zonama, u područjima graditeljskog i prirodnog naslijeđa itd. i za takve objekte treba odmah izdati negativno mišljenje i pristupiti njihovom rušenju i uklanjanju jer nanose veliku štetu cijeloj društvenoj zajednici.

Nelegalni objekti ispunjavaju uslove za legalizaciju ali njihovi vlasnici iz raznih razloga nisu tražili izdavanja akata o gradnji te ih treba rješavati u redovnoj proceduri.

2. Nelegalne objekte treba podijeliti na dogradnje/nadogradnje, slobodnostojeće objekte i naselja i prema svakom od njih postupati u skladu sa lokalnim programima

3. Slobodnostojeće objekte podijeliti u četiri (4) grupe tj. na zahtjevne objekte (preko 400 m2) , manje zahtjevne objekte (do 400 m2), jednostavne objekte (do 100 m2) i pomoćne objekte (do 50 m2).

Troškove legalizacije izjednačiti sa troškovima akata o građenju u redovnoj proceduri.

U ovom smislu pohvalan je primjer iz Brčko Distrikta BiH koji je donio „Odluku o minimalnim udaljenostima već izgrađenih objekata pored gradskih ulica i nekategorisanih puteva koji su u procesu legalizacije na području Brčko Distrikta BiH“ (Sl. glasnik Brčko Distrikta BiH ,br.40/05) ili primjer iz Mostara gdje će biti srušeno 767 nelegalnih objekata pored do sada uklonjenih 55 objekata, a što je omogućio Plan demolicije urađen u Zavodu za prostorno uređenje i planiranje grada Mostara nakon što su 2012 godine usvojena dvadesetčetiri (24) Regulaciona plana.

22. Harmonizacija katastra i zemljišnjih knjiga – koji je značaj i uloga harmonizacije u aktuelnom procesu reformi u FBiH i kakvi su do sada postignuti rezultati?

Cilj reforme zemljišnih knjiga je stvaranje efikasnijeg sistema zemljišne uprave i podsticanje razvoja djelotvornijeg tržišta nekretnina. U tom smislu je pred Federalnu geodetsku upravu postavljeno nekoliko strateških ciljeva:

1. Da se unaprijedi oblast osnovnih geodetskih radova , kartografije i komasacije na prostoru Federacije BiH

2. Da se unaprijedi oblast katastra Federacije BiH

3. Da svaka informacija zemljišne administracije treba biti u digitalnom obliku u skladu sa zajedničkim modelom podataka, kako bi se osiguralo dugoročno održavanje kvaliteta i kvantiteta i kako bi se sve baze podataka učinile međuoperativnim (interoperabilnim)

4. Da geodetske i katastarske informacije budu dostupne korisnicima (građani, privreda i javne institucije) putem decentraliziranih servisa ili e-usluga

5. Da se kroz zakonito i efikasno rješavanje u upravnim stvarima dadne puni doprinos pravnoj sigurnost i podizanju nivoa povjerenja u državne organe

6. Da katastarski podaci reflektiraju stvarno stanje na terenu, te da se osiguraju topografski podaci velikih razmjera i tehnički opis jedinica svake nekretnine itd.

Harmonizacija kao značajan dio ovih reformi podrazumijeva usklađivanje podataka u katastru i zemljišnoj knjizi, elektronsku obradu zemljišne knjige, realizaciju oba sistema i poboljšanje odnosa prema korisnicima.

Cilj provođenja ove reforme je jednostavnije i brže ostvarivanje pojedinačnih upisa vlasništva u zemljišnim (ZK) odjelima opštinskih sudova gruntovnicama, te standardizacija obrazaca u zemljišnoknjižnom postupku.

Prije harmonizacije je bila vrlo česta pojava da u jednoj katastarskoj opštini paralelno egzistiraju katastar nekretnina zasnovan na novoj izmjeri i zemljišna knjiga po starom premjeru sa različitim podacima. Ova situacija je i najsloženija za postizanje dugoročnog cilja reforme zemljišne administracije u BiH. Taj cilj je definisan na način da katastar i zemljišna knjiga budu međusobno usaglašeni i da odgovaraju stvarnom stanju na terenu. Ovaj cilj se treba postići u dvije faze, od kojih je prva da se sistemski obnavlja katastar, a druga da se u skladu sa Zakonom o zemljišnoj knjizi (ZZK) obnavljaju zemljišne knjige.

Do oktobra 2018 godine aktivnosti na usuglašavanju podataka o nekretninama između zemljišne knjige i katastra su provođene u 55 općina i gradova i 24 općinska suda u Federaciji BiH. Projektnim aktivnostima je obuhvaćeno 255 katastarskih općina, sa oko 850.000 parcela i oko 135.000 etažnih jedinica a podaci o nekretninama između katastra i zemljišne knjige su usuglašeni za 129 katastarskih općina.

23. Dokaz vlasništva u procesu izdavanja akata o građenju- šta je pravo građenja, sličnosti i razlike u odnosu na ostale dokaze vlasništva i kako ga tretirati u upravnim postupcima?

Investitor je u postupku pribavljanja odobrenja za građenje dužan dokazati da ima pravo graditi željeni objekat na određenoj lokaciji. Pravo građenja, odnosno pravni interes za gradnju, dokazuje se na jedan od sljedećih načina:
• zemljišno-knjižnim izvatkom kojim se potvrđuje da je investitor vlasnik predmetne parcele na kojoj želi graditi;
• pravosnažnom sudskom odlukom ili pravomoćnim rješenjem nadležnog organa na osnovu kojeg je investitor stekao pravo vlasništva ili pravo građenja na predmetnoj parceli;
• ugovorom na osnovu kojeg je investitor stekao pravo vlasništva ili građenja;
• ugovorom o partnerstvu sklopljenim sa vlasnikom zemljišta i/ili nekretnine čiji je cilj zajedničko građenje;
• ugovorom o koncesiji;
• pisanom saglasnošću svih suvlasnika nekretnine

Pravo građenja je u pravnom sistemu u FBiH novi pravni institut uveden zakonom koji reguliše stvarna prava tj. Zakonom o stvarnim pravima Federacije BiH (Službene novine FBiH 66/2013, 100/13)

Ovim zakonom uređuju se sticanje, korištenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava vlasništva i drugih stvarnih prava i posjeda te definišu stvarna prava kao što su: pravo vlasništva, pravo građenja, založno pravo, zemljišni dug, pravo stvarne i lične služnosti i pravo stvarnog tereta.

Pravo građenja regulisano propisima stvarnog prava nije identično sa istoimenim pravom građenja upravnog prava, gdje prema Zakonu o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije BiH predstavlja pravo da se gradi u skladu s dozvolom nadležnog organa.

Pravo građenja takođe nije što i koncesija jer je razlika u tome što je koncesija način iskorištavanja javnog dobra, a pravo građenja se osniva na građevinskom zemljištu koje je dobro od opšteg interesa, ali nije javno dobro, te može biti u vlasništvu i na njemu se mogu osnovati stvarna prava. Kod koncesija subjekt javnog prava nastupa kao vlast, a kod prava građenja kao učesnik u privatno-pravnom odnosu. Pravo građenja mogu zasnovati i drugi vlasnici građevinskog zemljišta, a ne samo subjekti javnog prava.

Pravo građenja vrši istu funkciju koju je u ranijim propisima vršilo pravo trajnog korištenja građevinskog zemljišta, ali na način primjeren tržišnoj privredi. Pravo građenja se osniva u pravilu prije gradnje zgrade, dok je pravo trajnog korištenja nastajalo tek sa završetkom gradnje. Pravo građenja je stvarno pravo i posebna nekretnina pa se može prenositi i zalagati, dok su pravo trajnog korištenja kao i pravo korištenja u svrhu izgradnje bila neprenosiva i nezaloživa prava. Prestankom zgrade prestajalo je i pravo trajnog korištenja, dok to sa pravom građenja nije slučaj.
Ugovori o koncesiji su u Federaciji BiH definisani zakonom na nivou Federacije BiH (za objekte i zemljišta u nadležnosti FBiH) i kantonalnim zakonima za objekte i zemljišta u nadležnosti kantona i gradova/općina .

Ugovor o koncesiji zaključuje se na određeni period koji ne može biti duži od 30 godina. Ako se pojave izuzetne okolnosti koje zahtijevaju ulaganja za koje je potreban duži vremenski period, ugovoreni rok se može produžiti, ali ne može biti duži od 50 godina. Ugovor o koncesiji može se obnoviti za period koji ne može biti duži od polovine prvobitno ugovorenog roka. Ugovor o koncesiji ne može se prenijeti na drugog koncesionara bez prethodne saglasnosti Komisije. U slučaju da koncesionar nije ispunio preuzetu obavezu prema međunarodnoj finansijskoj instituciji čiji je član Bosna i Hercegovina, ugovor o koncesiji može se prenijeti na odnosnu instituciju bez saglasnosti Komisije. Prilikom razmatranja zahtjeva za saglasnost Komisija uzima u obzir: (1) finansijsko stanje predloženog novog koncesionara; (2) stručnost i sposobnost novog predloženog koncesionara da pruža usluge i izvršava svoje obaveze iz ugovora o koncesiji i (3) uticaj koji će dodijeljena koncesija imati na koncentraciju vlasništva u određenom sektoru djelatnosti. Novi koncesionar preuzima prava i obaveze prethodnog koncesionara. Ugovor o koncesiji zaključuje se i provodi u skladu sa propisima u Federaciji.

Ugovor na temelju kojeg je investitor stekao pravo vlasništva je ugovor o kupoprodaji nekretnina kada se investitor pri sklapanju ovog ugovora (koji mora biti notarski obrađen) nalazi u poziciji kupca nekretnine, a svojstvo investitora, uz druge uslove predviđene zakonom stiče podnošenjem zahtjeva za građenje nadležnom organu. Odluka nadležnog organa na osnovu koje je investitor stekao pravo građenja ili pravo korištenja je odluka u upravnom postupku kojom je stranci od strane ovlaštenog organa na njen zahtjev priznato pravo građenja ili korištenja.

Ugovor o partnerstvu je ugovor sklopljen sa vlasnikom nekretnine čiji je cilj zajedničko građenje. Za razliku od drugih ugovora o partnerstvu, bitan element ovog ugovora je cilj-građenje, po kojem ugovoru investitor i vlasnik zemljišta zajednički udružuju sredstva isljučivo radi građenja. Sredstva vlasnika nekretnine mogu i najčešće su izražena kroz vrijednost nekretnine dok investitor ulaže sredstva, tj. imamo aktivnu i pasivnu radnju. Da bi ovaj ugovor bio pravovažan mora biti zaključen isključivo sa vlasnikom nekretnine u skladu sa njegovim pravnim položajem prema Zakonu o stvarnim pravima FBiH te mora biti usmjeren isključivo na građenje i naravno notarski obrađen.

Pisana i ovjerena saglasnost za planiranu izgradnju svih suvlasnika nekretnine usko je vezana za zakon o vlasničko-pravnim odnosima FBiH u odnosu na pravni položaj suvlasnika kada nepodijeljena stvar pripada dvjema ili više osoba, tako da je dio svake od njih određen srazmjerno cjelini (idealni dio). Svaki suvlasnik ima pravo da stvar posjeduje i da se njom koristi srazmjerno svom dijelu, ne povrijeđujući prava ostalih suvlasnika. Suvlasnik ne može raspolagati svojim dijelom bez suglasnosti ostalih suvlasnika. Obzirom da niko od suvlasnika nije ovlašten raspolagati idealnim dijelom drugog suvlasnika to je za ovaj tip dokaza o pravu građenja nužna ovjerena i pisana saglasnost apsolutno svih suvlasnika, kao i zajednička odluka suvlasnika o planiranoj gradnji kao krajnjem cilju.

24. Da li donošenjem Odluke o pristupanju izradi planskog dokumente, započinje njegov proces izrade?

Sukladno zakonu, izrada određenog planskog dokumenta započinje donošenjem Odluke o pristupanju izradi tog dokumenta.

Aktivnosti koje prethode ovoj Odluci, a koje su od velikog značaja za tok i kvalitet izrade i donošenja ovog planskog dokumenta, zakonom nisu decidno precizirane.

Ove aktivnosti se odnose na “Program i plan za pripremu, izradu i donošenje određenog planskog dokumenta”, koji je osnov za donošenje Odluke o pristupanju izradi tog dokumenta, a čije uporište je u Uredbi o jedinstvenoj metodologiji za izradu planskih dokumenata.

Iako ova Uredba, jasno daje upute za ovu aktivnost, ona se u praksi ne primjenjuje jer zakonom nije naglašena, kao obavezna.

U toku obuke, na stvarnom primjeru je demonstrirana važnost ove aktivnosti, koja omogućava uvid u svu problematiku određene lokacije u smislu, pristupačnosti i prostornih ograničenja (plavno područje, klizište, infrastrukturna povezanost, spremnost lokalne zajednice na prihvatanje određenih prostornih rješenja i sl.).

Ovim pristupom omogućeno je utvrđivanje stvarnih ulaganja u aktiviranje određenog prostora, kao i ekonomsku isplativost istog.

Isto tako osigurava decidno utvrđivanje obaveza koje se odnose na Nosioce pripreme i Nosioce izrade, njihove buduće obaveze sa tačno utvrđenim rokovima izrade pojedinih faza plana.

25. Kako tretirati lokacijsku informaciju u praksi?

Kantonalni zakoni o prostornom uređenju i građenju nejednako tretiraju “Lokacijsku informaciju (npr u zakonu HNK, ne postoji termin “lokacijska informacija” ili u nekim kantonalnim zakonima je upravni, a u nekim stručni akt i sl.).

Lokacijska informacija, u naše zakone je uvedena, otprilike kada i Zoning plan, u namjeri da se pojednostavi i skrati proces dobivanja potrebnih saglasnosti za izgradnju građevina.

Lokacijska informacija u biti treba biti izvod iz važećeg provedbenog planskog dokumenta sa svim elementima koji uređuju planiranu građevinsku parcelu (regulacione linije, građevinske linije, koeficijent izgrađenosti parcele, procenat izgrađenosti parcele, namjena, katnost, udaljenost od regulacionih linija, uvjeti arhitektonskog oblikovanja, materijalizacija, uvjeti priključka na infrastrukturnu mrežu i sl.).

Na temelju ovakvih uvjeta je direktno moguće raditi Glavni projekat kao jedan od uvjet za dobivanje Građevinske dozvole. Preduvjet je da imamo adekvatno urađene provedbene planske dokumente sa svim elementima koji uređuju građenje na nekom području, za koje su u toku izrade tih dokumenata pribavljene načelne saglasnosti od nadležnih javnih preduzeća na priključke na infrastrukturnu mrežu sa svim potrebnim uvjetima.

U suprotnom, a naročito ako je Lokacijska informacija upravni postupak može se poistovjetiti sa Urbanističkom saglasnošću koja se izdaje na osnovu provedbenih planskih dokumenata, čime osnovni cilj uvođenja Lokacijske informacije nije ispunjen.

26. Da li je problem neleglne gradnje, moguće riješiti donošenjem zakonskih i podzakonskih akata o legalizaciji?

Pitanje nelegalne gradnje je aktuelan problem, ne samo kod nas nego u svim zemljama bivše Jugoslavije.

Uzrok nelegalne gradnje se može tražiti u socijalnom stanju građana, prelasku iz jednog društvenog poretka u drugi, dugotrajnom i skupom procesu dobivanja legalnih saglasnosti, nepostojanju adekvatne planske dokumentacije, nedovoljnom inspekcijskom nadzoru i sl..

Rješavanje nelegalne gradnje je zasigurno kompleksan proces i zahtjeva ozbiljno sagledavanje i donošenje adekvatnih mjera u smislu njegovog zaustavljanja i postepenog rješavanja.

Problem koji nastaje u prostoru jednim dugotrajnim procesom ne može se rješavati “ad hoc”.

Po mom mišljenju, donošenje zakona ili odluka o legalizaciji, bez prethodnih analiza i studija ovog problema, stvara veće probleme u prostoru, jer u biti stimulira nelegalnu gradnju u odnosu na legalnu.

Nelegalni graditelji, umjesto da budu kažnjeni za svoje postupke, njima se omogućava da na daleko jednostavniji i jeftiniji način legalizuju svoje građevine, koje su izgradili bez ikakvih uvjeta za izgradnju.

Ovim ne samo da se radi nepravda ljudima koji legalno grade objekte, nego se i onemogućava plansko uređenje prostora, čime se sve svodi na “zakucavanje” postojećeg stanja i prihvatanja stihije.

27. Prostorni plan FBiH – koji su problemi u izradi i donošenju plana i te značaj ovog plana za izgradnju brze ceste Lašva-Jajce i vjetroparka na Vlašiću?

Prostorni plan je u svakoj državi poslije Ustava najvažniji strateški razvojni dokument a s obzirom da je u našoj zemlji prema Ustavu prostorno planiranje u nadležnosti entiteta, Brčko Distrikta BiH i kantona/županija u FBiH onda je logično da je i Prostorni plan FBiH nakon Ustava države BiH, najvažniji strateški razvojni dokument, koji određuje dugoročne ciljeve i mjere prostornog razvitka u skladu sa planiranim privrednim, društvenim i historijskim razvojem FBiH.

Nakon donošenja Zakona o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou FBiH («Službene novine Federacije BiH», br. 02/06) a nakon toga i Uredbe o građevinama i zahvatima od značaja za Federaciju BiH i građevinama, djelatnostima i zahvatima koji mogu u znatnoj mjeri uticati na okoliš, život i zdravlje ljudi FBiH i šire, za koju urbanističku saglasnost izdaje Federalno ministarstvo prostornog uređenja («Službene novine Federacije BiH», br. 85/07) stekli su se svi potrebni uslovi za izradu ovog planskog dokumenta.

Nakon javnog natječaja izrada Prostornog plana FBiH je dodijeljena Konzorciju: “Urbanistički zavod BiH” d.d. “IPSA Institut” d.o.o. Sarajevo i “Ecoplan” d.o.o. Mostar. PP FBiH se donosi za period od 20 godina, odnosno za razdoblje od 2008. do 2028.g s tim da je predviđena njegova izrada u razdoblju od dvije godine tj. od 2009-2011 godine.

Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH je na svojoj 32. redovnoj sjednici održanoj 09.07.2014. godine usvojio prijedlog PP FBiH ali od tada Dom naroda Parlamenta Federacije BiH nije razmatrao prijedlog plana tako da još uvijek nije donešen pa samim tim nije na snazi.

U skladu sa članom 115 Zakona o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije BiH (Sl. novine FBiH broj 2/06, 72/07, 32/08, 4/10, 13/10 i 45/10), do donošenja Prostornog plana Federacije BiH primjenjuje se Prostorni plan BiH za period od 1981. do 2000. godine, u dijelu koji nije u suprotnosti sa Ustavom Federacije BiH.

I nakon usvajanja prijedloga PPFBiH na Predstavničkom domu PFBiH 2014. godine vrše se usaglašavanja sa prostornim planovima kantona i općina jer je većina ovih planova rađena na analognim kartama dok je PPFBiH rađen na digitalnim kartama jer je do danas u FBiH izvršena digitalizacija preko 60% teritorije FBiH.

Bez obzira na značaj ovog dokumenta neke općine i kantoni/županije odbijaju dati saglasnost na Prostorni plan FBiH a pokušaji Federalnog ministarstva prostornog uređenja da u skladu sa ovim planom donese Odluke o izradi prostornih planova područja posebnih obilježja od značaja za FBiH u prvom redu za važnije saobraćajne koridore i energetske objekte preko 30 MW (čija izgradnja traži hitnost) bivaju odbačeni na Ustavnom sudu FBiH na zahtjev lokalnih zajednica (npr. Trnovo i Hadžići) zbog ugrožavanja prava na lokalnu samoupravu.

Zbog svega navedenog te zbog neusvajanja ovog dokumenta mnoge građevine saobraćaja i veza, energetske građevine, vodne građevine, proizvodne građevine, građevine za postupanje sa otpadom, sportske građevine,građevine posebne namjene i ostale građevine od značaja za FBiH od kojih zavisi cjelokupni razvoj u entitetu su do daljneg na čekanju zbog čega FBiH sve više zaostaje u prostornom i privrednom razvoju u odnosu na okolne zemlje u regionu. To se najbolje vidi na primjeru brze ceste Lašva-Jajce za koju su odavno obezbjeđena sredstva za izgradnju jer je u svim strategijama razvoja u najvišem prioritetu jer povezuje USK sa srednjom Bosnom. Zamišljena je u dvije etape tj. od Lašve do Nevče Polja i od Nevče Polja do Jajca u ukupnoj dužini od 40 km .Prva dionica od 20 km je trebala biti izgrađena do početka ove godine ali zbog nemogućnosti usaglašavanja trase i drugih problema u prostoru (koje samo planovi višeg reda mogu razriješiti) ovaj projekat kao i mnogi drugi kasne što je u direktnoj vezi sa nepostojanjem PPFBiH jer su ovakvi objekti u nadležnosti FBiH.

Isti je slučaj i sa vjetroparkom na Vlašiću. Dato je pet koncesija za izgradnju vjetroelektrana ukupne instalisane snage od 450 MW od kojih najmanje imaju 50 MW što znači da su u nadležnosti FBiH.

Upravo je nemogućnost izgradnje ovakvih energetskih potencijala bio i najvažniji razlog za izradu PP FBiH i sve dok se ovaj plan ne donese svaki pokušaj stranih ulaganja i izgradnje obnovljivih izvora energije te važnih saobraćajnica bit će onemogućen od strane građana ali i pojedinih lokalnih zajednica .

Svaki prostorni plan ima funkciju da integriše prostor kao najznačajniji i neobnovljivi resurs a to je i osnovna funkcija PP FBIH ali je očito da postoje veliki otpori motivisani daljnom dezintregracijom prostora.

28. Zoning plan u FBiH – problematika izrade i donošenja?

Zoning plan je prostorno - planski dokument iz grupe detaljnih/provedbenih planova koji se zajedno sa lokacijskom informacijom prvi puta pojavljuje u zakonodavstvu FBiH od 2010.godine. U svim kantonalnim zakonima o prostornom uređenju i građenju predviđen je kao obavezni planski dokument za gradska područja gdje je predviđena intenzivna gradnja. Predstavlja prvi korak u gradnji industrijskih, poslovnih, ekonomskih i slobodnih zona u gradu koje predstavljaju najznačajniji faktor razvoja svake lokalne zajednice .

Do 2010. godine u prostornom planiranju Federacije BiH nije postojao pojam „zoning plana“ niti su lokalne zajednice osjećale potrebu za ovim planskim dokumentom iako su problemi u prostoru rasli geometrijskom progresijom a privredni rast bilježio konstantni pad.

U zemljama sa dugom tradicijom razvojnog planiranja značaj „zoning plana“ je bio poznat decenijama te su odlučili da ta svoja saznanja primijene u FBiH kako bi pospješili privredni rast i opšti razvoj lokalnih zajednica. U tome su prednjačile organizacije GAP, USAID i SPIRA. Sa sve većim naporima koje su ulagale u promjenu zakonske regulative iz oblasti prostornog planiranja u vidu raznih seminara i edukacija za državne službenike, štampanjem stručnih brošura i sl. sa druge strane postojala je bojazan u javnoj upravi da će te promjene izazvati deregulaciju u prostoru i pospješiti neplansku gradnju jer su u trenutnoj situaciji bilo kakve promjene iz oblasti prostornog planiranja nepotrebne i nemoguće bez promjene cjelokupne zakonske regulative. S obzirom da se izrada ovih planova ne izučava ni na jednom studijskom odsjeku u zemlji te je uglavnom nepoznat akterima u prostoru oni su smatrali da su sasvim dovoljni urbanistički i regulacioni planovi i da su zoning planovi kao srednje rješenje između ova dva plana potpuno nepotrebni ne shvatajući da su koncepti ovih planova prevaziđeni u razvijenim zemljama i da su recidivi prethodnog društveno-političkog uređenja.

Donošenje novih kantonalnih zakona iz oblasti prostornog planiranja i uređenja sa definisanom lokacijskom informacijom i zoning planom tekao je sporo pa su tek u 2011. godine donešeni u većini kantona FBiH dok su procedure donošenja u ostalim kantonima/županijama još u toku.

Lokalne zajednice ni do danas ne razumiju niti osjećaju potrebu za zoning planovima niti razumiju spregu između lokacijske informacije, harmonizacije zemljišnih knjiga i Zakona o stvarnim pravima , odnosno sve one procedure i prednosti koje ovi planovi nude lokalnim zajednicama. U prilog nerazumijevanju značaja ovih dokumenata najviše govori činjenica da su u svojim zakonima/odlukama i prostornim planovima kantoni/županije i lokalne zajednice kao uslov za izradu zoning planova naveli da se isti donose na osnovu urbanističkih planova ili na urbanim područjima koja se definišu prostornim planom općine. Oba ova plana su dugoročni planski dokumenti (čija je procedura donošenja duga a trajanje do 20 godina ) pa je neshvatljivo da se zoning plan (koji se donosi za područja sa naglim razvojem i uglavnom za poslovno/industrijske zone radi privlačenja stranog kapitala) veže i uslovljava za ove planove pogotovo ako se ima u vidu da je u FBiH do danas doneseno tek nekoliko urbanističkih planova.

U Federaciji BiH se od sedam (7) zoning planova tri (3) odnose na turistička i rekreaciona područja a četiri (4) na poslovne i industrijske zone što je za proteklih 8.godina od kako je zoning plan uveden u zakonodavtsvo FBiH ovaj broj izuzetno mali.

Uopšte se ne razumije razvojna svrha zoning planova i sistem njegove izrade ,donošenja i sprovođenja a u tome je i najveći smisao ovog dokumenta koji na zapadu ima više stratešku nego plansku svrhu.

On treba da omogući aktivno učešće potencijalnih ili poznatih investitora od samog početka izrade, donošenja pa do sprovođenja plana, da omogući investitorima veće slobode u kreiranju svojih objekata sa mogućnostima etapne gradnje u vidu dogradnji i nadogradnji, da omogući sinergiju među investitorima u zajedničkoj izgradnji komunalne infrastrukture i rješavanju drugih komunalnih i prostornih problema a prije svega da omogući brže i jeftinije obezbjeđivanje svih potrebnih dozvola za gradnju.

S obzirom da se u posljednih nekoliko godina u FBiH donio cijeli set zakona o građevinskom zemljištu, o katastarskom premjeru, o zemljišnim knjigama, o komasaciji o stvarnom vlasništvu nad građevinskim zemljištem i ostalim nekretninama .... čime su otklonjene najveće barijere u stranim ulaganjima i razvoju privrede ,vrijeme je da svaka općina započne sa donošenjem zoning planova za sve poslovne i industrijske zone ali i druga područja u kojima je intezivna gradnja.

Ovi planovi moraju biti parametarski fleksibilni i sa jasno definisanim procedurama izrade, donošenja i sprovođenja .Da bi se to postiglo neophodna je edukacija svih aktera u prostoru od naručioca i donositelja plana, do nosioca pripreme, nosioca izrade, savjeta plana pa čak i javnosti. U toj edukaciji moraju se angažovati i predavači iz razvijenih zemalja u kojima je zaživio koncept zoning planova ali je isto tako potrebno da svi akteri u prostoru koji učestvuju u pripremi, izradi i donošenju, posjete mjesta uspješno sprovedenih zoning planova.

29. Bespravna gradnja – uzroci i posljedice u prostoru i moguća hitna i konkretna rješenja u praksi ?

Bečka deklaracija o nacionalnim i regionalnim politikama i programima u vezi sa neformalnim naseljima u jugoistočnoj Evropi od 28. septembra 2004. potpisana je od strane nadležnih ministara Makedonije, Albanije, Crne Gore i Srbije, a potom i Bosne i Hercegovine i UNMIK Kosova te je obavezujuća za ulazak u EU. Zbog toga su sve ove zemlje donijele zakonsku regulativu za rješavanje ovih problema na državnom nivou a lokalnim zajednicama su prepustile da to rješavaju sopstvenim odlukama. S obzirom da je prostorno uređenje i gradnja u BiH u nadležnosti kantona/županija neki od njih su već 2006.godine donijeli zakone ili odluke o legalizaciji bespravnh objekata a neki još uvijek nisu. Sprovođenje ovih zakona i odluka se svjesno opstruira bez obzira na činjenicu da je u FBiH svaki peti objekat bespravan i da su oni u 90% slučajeva uzročnici klizišta, poplava i drugih destrukcija u prostoru. Kada bespravni graditelji podnesu zahtjev za legalizaciju, na osnovu tog zahtjeva dobijaju potvrdu i sa njom u skladu sa aneksima navedenih zakona i odluka dobijaju priključke na komunalnu infrastrukturu. Ne samo da ovim činom oni gube interes za daljni proces legalizacije već stimulišu i druge potencijale graditelje da izbjegnu složenu proceduru izdavanja akata o građenju jer je opšte poznato da smo 170-ti na listi zemalja po brzini izdavanja akata o građenju.

Rješenje je u sledećim radnjama koje treba svaka lokalna zajednica da poduzme.

1. Da izvrši podjelu svih zahtjeva na dvije grupe tj. na bespravne i nelegalne objekte. Bespravni objekti su svi oni koji u skladu sa zakonima/odlukama o legalizaciji ne mogu biti legalizovani jer su izgrađeni u zaštitnim putnim , energetskim i vodnim pojasevima, u vodozaštitnim zonama, u područjima graditeljskog i prirodnog naslijeđa itd. i za takve objekte treba odmah izdati negativno mišljenje i pristupiti njihovom rušenju i uklanjanju jer nanose veliku štetu cijeloj društvenoj zajednici.

Nelegalni objekti ispunjavaju uslove za legalizaciju ali njihovi vlasnici iz raznih razloga nisu tražili izdavanja akata o gradnji te ih nakon pozitvnog mišljenja komisje za legalizaciju treba rješavati u redovnoj proceduri .

2. Ove nelegalne objekte treba podijeliti na dogradnje/nadogradnje, slobodnostojeće objekte i naselja i prema svakom od njih postupati u skladu sa lokalnim akcionim programima i strategijama.

3. Slobodnostojeće objekte podijeliti u četiri (4) grupe tj. na zahtjevne objekte (preko 400 m2) , manje zahtjevne objekte (do 400 m2), jednostavne objekte (do 100 m2) i pomoćne objekte (do 50 m2).

Troškove legalizacije izjednačiti sa troškovima akata o građenju u redovnoj proceduri. Za svaku općinsku teritoriju sačiniti Plan demolicije bespravnih objekata.

30. Institut dosjelosti kao izvor korupcije?

Od 1995. godine kada je na snagu stupio Zakon o osnovam vlasničkopravnih odnosa, dosjelost teče i na nekretninama u državnom vlasništvu. Mehanizmi zaštite tih nekretnina su uglavnom ograničeni. Tačno je da imamo Zakon o zabrani raspolaganja nekretninama u državnom vlasništvu ali i pored toga imamo veliki broj nekretnina na kojima je moguće steći pravo vlasništva putem dosjelosti. S obzirom da nemamo jedinsveni registar nekretnina, nemoguće je vršiti kontrolu nad tim nekretninama. Korupcija se može pojaviti u slučajevima zloupotrebe ovog instituta na način da se postupak ne provede pravilno, te da se iz razloga protivnih propisima uskrati zaštita u odnosu na državnu imovinu i omogući njeno sticanje nekome ko ne ispunjava propisane uslove. Korupcija bi se mogla pojaviti i u slučaju nepoduzimanja radnji koje u smislu zakona dovode do prekida rokova odnosno onemogućavanja stjecanja prava vlasništva na ovaj način. Kratak rok, tj. rok od 10 godina zakonitog i svjesnog posjeda, ili 20 godina savjesnog posjeda svakako ide u prilog tome da država u kratkom periodu može ostati bez značajnog fonda nekretnina.

31. Da li nedostatak ljudskih kapaciteta u javnoj upravi može dovesti do korupcije? Bilo da je riječ o nedostatku kadra, o nedovoljno edukovanom kadru ili slično?

Neodstatak kadra sam po sebi nije razlog za pojavu korupcije. Međutim, može stvoriti pogodno područje za korupciju iz razloga što je nedostatak osoblja može značiti nedostatak kontrole, slabiju organizaciju, preopterećenost i sl. Depersonalizacija neophodna za efikasan i nepristrasan rad, a u slučaju nedostatka osoblja, jedna osoba često ima višestruku ulogu, što može pogodovati nastanku korupcije.
Stručnost osoblja i njihovo dalje osposobljavanje su također jako bitne komponente. U nedostatku edukovanog kadra, javne usluge gube na kvalitetu i dolazi od ograničavanja pristupa građana njihovim pravima u razumnom roku. Nedostatak kadra kao i njihova nestručnost predstavljaju prepreku za redovan i normalan rad javnih institucija, a i mogućnost donošenja pogrešnih odluka nije isključena. Nedostatak znanja čini osobu podložnu korupciji iz razloga što se na takvo osoblje može lakše uticati i vršiti pritisak.

32. Da li je mali procenat osuđujućih presuda obeshrabrujući za osobe koje žele da prijave korupciju? Ova činjenica može ukazati i na to da sudovi i tužilaštva ne snose odgovornost za svoj rad, a imamo i potpuno različite odluke o istim stvarima.

Odgovarajuća sankcija je svakako nužna za suzbijanje korupcije. Činjenica da imamo mali broj osuđujućih presuda ide u prilog porastu broja slučajeva korupcije. Posebno korupcija u pravosuđu djeluje na građane negativno između ostalog i u smislu gubljenja povjerenja u isto i gubljenje motova za prijavu. To pokazuje da sistem ne počiva na vladavini zakona nego korupcije. Slučaj da konkretizacija odgovornosti izostane iz razloga nepokretanja regresnih zahtjeva također pogoduje generalnom ambijentu nastanka i širenja korupcije.

33. Korupcija bogati pojedince, a siromaši zajednicu.

Ova konstatacija je tačna jer visok stepen korupcije u javnim institucijama utiče na narušavanje principa jedakosti u pružanju javnih usluga. Time se povećava jaz između bogatih i siromašnih jer ukoliko se bez podmićivanja ne može doći do neke usluge, onda siromašni mogu biti u potpunosti isključeni. To je razlog zbog čega možemo konstatovati da je siromašno stanovništvo naročito osjetljivo na praksu korupcije. Predmet korupcije može biti i vrijednost koja pripada široj zajednici odnosno treba biti korištena za dobrobit iste, pa možemo i reči da korupcija bogati pojedince, a siromaši zajednicu. Ovo je posebno u javnim nabavkama gdje se zbog koruptivnih radnji daje prednost određenim licima i na taj način suzbija lojalna konkurencija.

34. Lošije prođe onaj koji je prijavio korupciju od onog ko je počinio koruptivno krivično djelo? Da li je zviždać zaista zaštićen?

Uloga zviždača je veoma bitna u borbi protiv korupcije. Međunarodni instrumenti i preporuke zviždače izdvajaju kao jedno od najefikasnijih mehanizama u preveniranju i borbi protiv korupcije jer omogućavaju otkrivanje afera u ranoj fazi. Zakon o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine odnosi se na zaposlene u institucijama Bosne i Hercegovine i pravnim licima koje osnivaju ove institucije. Korupcija je prema ovom zakonu, svaka zloupotreba moći povjerene državnom službeniku, zaposleniku, savjetniku, izabranom ili imenovanom zvaničniku koja može dovesti do privatne koristi tog lica, domaćeg ili stranog fizičkog ili pravnog lica. Korupcija posebno može uključivati direktno ili indirektno zahtijevanje, nuđenje, davanje ili prihvatanje mita ili neke druge nedopuštene prednosti ili njenu mogućnost, čime se narušava odgovarajuće obavljanje bilo kakve dužnosti ili ponašanje očekivano od primaoca mita. Korupcija je i povreda zakona, drugog propisa, kao i nepravilnosti u radu i prevare koje ukazuju na postojanje korupcije. Problem se pojavljuje iz razloga što su u praksi uzbunjivači u velikom broju slučajeva ostali bez zaštite, te na kraju sami postali žrtve sistema. Dakle, u ovom segmentu možemo konstatovati i nedostatke u smislu zakona, ali još veće u praktičnom dijelu koji se odnosi na primjenu zakona. Sva nastojanja međunarodne zajednice i brojnih projekata u ovom segmentu još uvijek nisu na odgovarajući način našle svoju primjenu.

 35. Imamo situacije u kojima su lica upisana kao nosioci prava korištenja na javnim dobrima, a sada žele da se upišu sa pravom vlasništva na tim dobrima i to u skladu sa ZSP. Da li je to moguće?

Član 7. ZSP glasi:
„Nisu sposobni biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava oni dijelovi prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti niti jedne fizičke ili pravne osobe pojedinačno, nego su na upotrebi svih, kao što su to atmosferski zrak, voda u rijekama, jezerima i moru, te morska obala (opća dobra). Javna dobra su stvari koje su po zakonu namijenjene da služe svima pod jednakim uvjetima, kao što su: javni putevi, ulice, trgovi i sl. Na javna dobra se primjenjuju pravila koja važe za opće dobra, ako zakonom nije šta drugo određeno.“ Javna dobra se upisuju u tz. Iskaze i ne mogu biti predmetom prava vlasništva. Ukoliko je došlo do promjene tog statusa tj. nije više javno dobro onda, onda se situacija naravno mijenja. Problem predstavlja i sama činjenica da je na javnom dobru upisano pravo korištenja na javnom dobru jer to ni ranije nije moguće, tako da pretpostavljamo da je ovdje došlo do neke greške.

36. Kolika je odgovornost rukovodioca institucije? Pitanje efikasnosti rada institucija je nešto o čemu se baš mnogo ne govori.

Osoba na rukovodećoj poziciji snosi već odgovornost od ostalih uposlenika. Ona je odgovorna i za svoj rad ali i za rad institucije pa samim tim i za rad ostalih uposlenika. Ona može biti odgovorna za djelo iz oblasti korupcije čak i kada nije bila direktno uključena u počinjenje djela ukoliko je propustio da vrši odgovarajući nadzor jer je njegova uloga da osigura zakonitost rada institucije.

37. Da li se može prometovati poljoprivrednim zemljištem u državnom vlasništvu?

Ne može. Isključena je mogućnost raspolaganja odnosno prenosa prava na poljoprivrednom zemljištu u državnoj svojini. Ostavljena je mogućnost da se isto to zemljište ustupi faktički na korištenje odnosno da se na istom zasnuje zakup u svrhu korištenja radi poljoprivredne proizvodnje.

38. Odnos Zakona o stvarnim pravima i drugih zakona posebno zakona o građevinskom zemljištu?

Zakon o stvarnim pravima generalno uređuje pitanja vlasništva i drugih stvarnih prava. Ostali propisi ove vrste trebaju biti usklađeni sa Zakonom o stvarnim pravima. Kada je riječ o Zakonu o građevinskom zemljištu obaveza usklađivanja je i posebno propisana završnim odredbama pomenutog zakona. Za nekretnine odnosno dobra za koja postoje posebni zakoni (Zakon o vodama, Zakon o poljoprivrednom zemljištu i sl.) primjenjuju se ti zakoni kao lex specijalis.